2 – Rasprava o filmu: recenzije, kino klubovi i filmska pismenost #FilmLiteracy

(Obični gledatelji nasuprot analitičkim gledateljima)

Filmovi se u prvom redu prave kako bi bili gledani i to nije upitno. Ali o filmovima se može i raspravljati, što znači da gledatelji mogu biti ne samo obična publika, nego i filmski kritičari i analitičari.

Prema Augustu Sainatiju i Massimilianu Gaudiosiju, obični gledatelji filmova imaju pasivan, rastresen i naivan stav. Uglavnom ih zanima isključivo priča i uranjaju u svijet filma koji gledaju. Analitičare, naprotiv, odlikuje aktivno, tehničko i interpretativno ponašanje. Oni pokušavaju shvatiti vezu među elementima koji sačinjavaju film i logiku koja ih povezuje u suvislu cjelinu. Ponašaju se poput detektiva: ispituju činjenice i donose svoje tumačenje u recenziji ili akademskom članku.

(Recenzije nasuprot člancima)

Ali, koja je razlika između recenzije i akademskog članka? I kada pišemo o filmu, trebamo li ga opisivati, analizirati, tumačiti ili ocjenjivati?

Razmotrimo najprije drugo pitanje koje je za nas objasnio David Bordwell, stručnjak za filmska istraživanja. Opis uključuje sažetak radnje, prikaz scena i karakterizaciju izvedbe ili glazbe i vizualnog stila. Opisi mogu biti više ili manje subjektivni ili objektivni. Analiza se razlikuje od opisa jer zahtijeva objašnjenje načina na koji su sastavni dijelovi uklopljeni u cjelinu. Navedete li popis kadrova u nekoj sceni, to je opis. Ali prikažete li funkciju svakog pojedinog dijela u odnosu prema drugim dijelovima ili nekom općem dojmu, vi radite analizu. Nastavite li i date svoje mišljenje o općem značenju filma, vi dajete svoje tumačenje. I naposljetku, vrednujete li kvalitetu filma, vi ga ocjenjujete.

Što se tiče razlike između recenzija i akademskih članaka, recenzija je kratka karakterizacija filma namijenjena široj publici koja film nije gledala. Recenzije prate najnovija izdanja i imaju na određeni način ulogu vijesti. One su vid novinarstva i najčešće daju opis filma (radnju, ali bez otkrivanja previše informacija), vrlo se malo bave analizom (zbog manjka prostora), nešto više tumačenjem, a najviše se bave ocjenjivanjem. Baš je mišljenje recenzenta ono što tražimo kad čitamo recenziju prije nego što pogledamo film.

Akademski su članci, naprotiv, dulji od recenzija i podrazumijevaju činjenicu da su gledatelji film već gledali. Oni pomažu gledateljima bolje razumjeti pogledani film. Mogu sadržavati kratku ocjenu, nešto opisa, te mnogo analize i tumačenja. Umjesto fokusiranja na sud jesu li filmovi dobri ili loši kao kod recenzija, članci se bave razlozima zašto su filmovi dobri ili loši.

Recenzije i članke nekad su pisali filmski kritičari i akademski stručnjaci i objavljivali su se u novinama i filmskim časopisima (ili prikazivali u TV programima). Danas je i internet postao masivna platforma za objavu ove vrste tekstova, a internetske filmske kritike pišu tisuće amatera i profesionalaca.

(Filmska društva)

Dosad smo obrađivali individualne filmske analize, ali filmovi se mogu analizirati i u grupi, dakle javno. Među ostalim mjestima, takva analiza može se organizirati u školama i filmskim društvima.

Filmska društva ili filmski klubovi članska su udruženja koja omogućavaju gledanje filmova izvan konteksta normalne, srednjostrujaške kino dvorane. U Španjolskoj, Irskoj i Italiji takvi se klubovi zovu Cine Clubs. Prve zemlje u kojima su se pojavili ovakvi prostori bile su Francuska i Velika Britanija 20-ih godina prošlog stoljeća. Kanada i Njemačka slijedile su ih u iduća dva desetljeća. U zemljama poput Španjolske, koja je kulturalno ušutkavana tijekom 40 godina Francove cenzure, filmski klubovi bili su primjer korijenske društvene organizacije, aktivne, raširene i sveobuhvatne. Oni su otvarali prostor za debatu i širili sve kinematografske vrste koje je diktatura zabranjivala.

Ovakvi su prostori forumi za raspravu o filmu koja se može održati kao uvod prije gledanja filma ili kao sjednica s pitanjima i odgovorima na kraju filma, često s filmašima koji razmjenjuju gledišta s publikom. Neka od najpoznatijih filmskih društava su Cinema 16 Amosa Vogela, Cinémathèque Française i Film Society Lincoln Centra u New Yorku.

Danas se javne rasprave o filmovima održavaju i izvan filmskih društava, primjerice u multipleks kinima i drugim kinima koja organiziraju predavanja i druge vrste interakcije filmaša s publikom. Takvi su događaji postali ključno sredstvo promicanja filmske pismenosti među odraslima izvan konteksta škole.

(Filmska pismenost)

I napokon, što s filmskim obrazovanjem u školama?

Film se može koristiti u školi kao nastavno sredstvo za poduku raznih predmeta, kao što su povijest, jezik, društvene studije, matematika, glazba, sport, drama itd. No, film može služiti i kao sredstvo poduke o filmu samom, to jest za filmsko obrazovanje ili filmsku pismenost. U Velikoj Britaniji je Britanski filmski institut upravo dovršio jedan međunarodni projekt kako bi doznao na koji se način film predaje u Europi i što se može učiniti kako bi se poboljšala filmska pismenost.

Projekt daje definiciju filmskog obrazovanja:

-razina razumijevanja filma

• – sposobnost bivanja svjesnim i radoznalim pri izboru filma
• – sposobnost kritičkoga gledanja filma i analize njegova sadržaja, kinematografije i tehničkih aspekata
• – sposobnost manipulacije jezikom i tehničkim resursima u kreativnoj proizvodnji pokretnih slika

Drugim riječima, ako je (jezična) pismenost sposobnost čitanja i pisanja, filmska pismenost je sposobnost razumijevanja filma na razini kritičke prosudbe i proizvodnje pokretnih slika.

Kako kaže Martin Scorsese, živimo u doba slike i ovo ne bi smjela biti povlastica, nego pravo.

Ovaj projekt i riječi koje upravo slušate korak su bliže prema tome pravu.

Produkcijski partner: University of Roehampton http://www.roehampton.ac.uk/home/
Glasovni talenti: Gordana Kovačić, Ivan Kojundžić
Glazba: Bensound – Brazilsamba (Composed and performed by Bensound http://www.bensound.com)